Od početka čovjekova života na majci planeti Zemlji čovjeka je pratila igra.

U početku je igra bila otpor prema smrti, prirodnim silama, neprijateljskim silama i konačno – protiv straha, slabosti i sumnji. Igra je imala izuzetan značaj za osobni i društveni život na svim nivoima i bila je prvi prijelaz iz prirodnog u kulturno slavlje.

Od starog Sumera, Egipta pa do starih Grka igra je stvorila kulturu života, bez koje bi naš život do danas bio nezamisliv. Stara Grčka poklonila je sebi i čovječanstvu najpoznatije javne igre, koje su utjecale na privatni i javni život grčkog svijeta. Prvi put se stvorio uzvišeni ideal: uzvišenost tijela i duha. Javljaju se igre koje će izmjeniti kartu čovjekove kulture života. Za vrijeme igara prestaju ratovi, ratni sukobi, nema smrtnih kazni i kažnjavanja kao ni pljenidbi. Tada vlada opće primirje koje se odnosi na starogrački svijet.

Igre su bile posvećene bogovima koji su bili zaštitnici gradova, država, njihovih saveza i sporazuma.

Povijest bilježi Pitijske igre, Istamske igre, Nemejske igre i svakako one najpoznatije – Olimpijske igre koje su posvećene Zeusu, vrhovnom bogu grčke mitologije.

U tragu tih igara javlja se i izrasta olimpizam kao prva sinteza svjetskog duha.

Srce olimpizma je olimpijsko primirje koje je nažalost do sada jedina i prva zabrana rata u svjetskoj povijesti. Naime, rat nije zabranjen niti međunarodnim pravom niti Poveljom Ujedinjenih naroda.

Godine 776. prije Krista svijet starih Grka sebi i čovječanstvu poklonio je za nezaborav Olimpijske igre čiji je temelj olimpijsko primirje. Taj događaj odjeknuo je zločestom poviješću svijeta kao latica nade trajnog mira prema svim širinama i visinama svijeta, obvezujući nas da svatko na svoj način učini nešto dobro sa sobom i oko sebe u izgrađivanju ljudskih vrijednosti s dokazom da nismo uzaludno živjeli.

To prvo najljepše jutro na europskom tlu bilo je proizvod starogrčkog duha, dosad najveće vertikale ljudskog uma koji je odredio mjerilo časnog čovječanstva.

Ono je imalo svoj početak u Olimpiji na Peloponezu.

Olimpijske igre traju do 394. godine kada ih je rimski car Teodosije dekretom ukinuo.

Olimpijske igre opisane su zlatnim rečenicama od oca povijesti Herodota, preko Homera, Aristotela, Plutarha…

Na Olimpijskim festivalima sudjelovali su najpoznatiji umovi grčkog duha od Sokrata, Platona do Pindara i Fidije. Svi koji su držali do sebe, bili su prisutni na igrama, a olimpizam je postao prvom najvećom kulturom u ljuskoj povijesti s uzvišenim ukrasima filozofije, pjesništva, kiparstva, slikarstva, kazališta i atletskih disciplina koje su postale osnovicom današnjeg športa.

U srednjem vijeku kao vrhunac igre javljaju se viteški turniri. U 18. i 19. stoljeću javljaju se u školama počeci športskog pokreta koji će se proširiti na cijeli svijet.

I onda, na pozornicu svijeta stupa francuski barun Pierre de Coubertin koji sa svojim prijateljima osniva u Parizu 1894. godine Međunarodni olimpijski odbor. Riječ je dakle o obnavljanju starih Olimpijskih igara čime su stvoreni temelji modernih Olimpijskih igara.

Međunarodni olimpijski odbor, kao vrhovno tijelo međunarodnog športskog pokreta, poklonio je svijetu do sada 28 održanih Ljetnih olimpijskih igara i 19 održanih Zimskih olimpijskih igara, te obogatio čovječanstvo za velikih 47 radosti.

Daljim razvojem javljaju se športske grane i športovi, i to od športskih igara do ciklističkih športova kao što je biciklizam.

Može se ustvrditi da šport postaje religijom športske kulture koja povezuje sve narode, države i pojedince.

Športska natjecanja približavaju sve ljude, a natjecatelji – športaši postaju najpopularnije osobe svijeta. Velikani športa poput Pelea, Eddy Merckxa i drugih postaju junacima i uzorima djeci i mladima iz čitavoga svijeta.

Šport izgrađuje uzvišene ljudske ideale i formira mlade u vrijednostima života: odanosti, ustrajnosti, prijateljstvu, solidarnosti i miru. Ujedno, šport prevladava različitosti kultura i ideologija, a najviše je pogodan za razumijevanje između naroda i stvaranje željene civilizacije mira.

Najveći smisao športa zapravo i jest izgrađivanje mira među svima – a mir je najveći zajednički interes svih.

Rekreacija pridonosi razvoju svake osobe i stvara temelje za zdravlje, oporavak, izgrađuje pozitivno razmišljanje, razvija solidarnost i suosjećanje, te čini čovjeka uspravnim u svim vidovima života.

Bez športa i rekreacije čovjekov život bio bi nezamisliv i siromašan.

U mozaiku ljudskih pronalazaka od vatre, pluga, mosta, kruha, pisma i knjige – kotač, uz kruh, predstavlja najveće otkriće.

Čovjek nije do sada otkrio ništa tako vrijedno i veliko što bi se moglo usporediti s njim. Stari Sumer poklonio je čovječanstvu kotač, onda su došla kola i dvokolica.

Nezadovoljni sanjari su nastavili dalje i svoje snove pretvorili u izgradnju najpopularnijeg prometala koje nazivamo biciklom. Bicikl ide u red najpoznatijih čovjekovih pomagala uopće. Poslije psa i konja, ova dvokolica je čovjekov najbolji prijatelj.

Ideja da se “zajaši” neko mehaničko sredstvo koje bi se pokretalo ljudskim mišićima dosta je stara. Povijest bilježi da su stari Etrušćani trčali držeći u rukama osovinu kotača.

Prva prijevozna sredstva s kotačima projektirao je Leonardo da Vinci.

Godine 1610. knez Don Francesco Peretti izumio je kočiju koja se je pokretala nogama. Pariški grof Mede de Sivrac izumio je “Celerifer” 1791. godine. Između 1816. i 1820. godine, bavarski barun Karl F. Drais von Sauerbronn konstruirao je drezinu. No prava revolucija u razvoju bicikla započela je 1855. godine kada je mladi francuski radnik Ernest Michaux na drezinu primijenio nekoliko vlastitih mehanizama i ta naprava se je sastojala od dva kotača sa sjedalom i upravljačem.

Kako je John Dunlop 1889. godine izumio pneumatike za kotače, novo prometalo definitivno je nazvano biciklom. Početkom 20. stoljeća došlo je do novih poboljšanja na biciklu koji je tako postao prvo vozilo pristupačno većini ljudi. Posljednji rođeni bicikl je mountain bike, a u bližoj budućnosti očekuje se rođenje novog tipa bicikla na radost ljubitelja ovog prometala. Danas je bicikl postao prvo ekološko vozilo na svijetu. U svijetu se smatra da ih ima približno dvije milijarde.

Velike biciklističke utrke poput Tour de France postale su središnji svjetski događaj. Ovo prometalo nalazimo po cijelom svijetu i većina ljudi svoj život ne može zamisliti bez bicikla. Posljednjih pedeset godina naročito je razvijen rekreativni biciklizam koji obuhvaća ukupnu ili pojedinačnu vožnju na biciklima u obliku poludnevnih, jednodnevnih ili višednevnih izleta.

Glavni centar i središte Koprivničko-križevačke županije je Koprivnica sa 30.834 svojih građana. Udaljena od Zagreba 100 km, od Beča 376 km i od Budimpešte 322 km.

Koprivnica je istovremeno i središte Podravine pa se građani Koprivnice i bližih naselja smatraju Podravcima. Koprivnica s bližim naseljima je poput stare Perzije ili talijanske Toscane. Svako naselje je poput muzeja ili knjižnice. Podravac čim se rodi ili je poljodjelac, ili pjesnik, ili slikar… a svaki je u pravilu zaljubljen u bicikl.

Simboli koprivničke Podravine su rijeka Drava s ekološkim mirom, pijetao kao zaštitnik obitelji i obiteljskog mira, podravski slikari naive koji su uljepšali likovnu umjetnost 20. stoljeća, a najveći gigant podravskog duha je kompanija Podravka d.d.